fbpx

(S)pas za nas

Ako mislite da sam se opametila od zadnjeg puta kad smo se čuli, morat ću vas razočarati. Kazaljka na satu odavno je označila ponoć, ulica je nekako tiša nego inače, a u stanu se čuje prigušeni zvuk već umorne klime. Danas je zaista bio paklen dan. Što figurativno, što doslovno – rekli bismo pasja vrućina. Osim mog i Berinog uobičajenog tipkanja čuje se još jedan, potpuno novi zvuk. Čuje se hrkanje našeg malog i sretnog psa.

Znam, znam… Sigurno se pitate zašto smo tako sebični i mislite da psa vidimo samo kasno navečer kad dođemo s posla. Sad ide ona famozna filmska rečenica: “Nije onako kako se čini. Dopustite mi da objasnim.” Ne krivim vas za prvi dojam. Racionalno, je li nam u ovom trenutku trebao pas? Apsolutno ne!

Zove se Ela, tj. oni su je tako nazvali. To je jedino dobro i lijepo što su napravili za nju. Čistokrvna je crna labradorica i jedino što im je skrivila i zbog čega je završila na teškom, debelom i kratkom lancu je to što je preslatka. Imala je tada samo dva mjeseca. Možete li zamisliti kako izgleda mali nespretni psić na lancu težem od njene glavice? Često toliko zapetljanom da nije mogla normalno jesti ni piti, onim danima kada je to zaslužila, naravno. :/

Gledali smo ju gotovo svakodnevno, tako jadnu i nemoćnu. Obratili se svim mogućim udrugama i ostalim nadležnim institucijama. Što su oni poduzeli i kako su mi odgovarali, u ovom ću trenutku zadržati za sebe – možda nekada i javno kažem. Nakon dva mjeseca borbe i natezanja, dogodilo se nešto što nam je nepovratno preokrenulo život naopačke.

Bio je to sasvim običan dan, išli smo ju pogledati u dvorište, malo pomaziti i dati pokoji ostatak od ručka. Izašao je on i vidio kolegu u njegovom dvorištu kako gladi njegovog psa. Umjesto da ga instantno ispetardira iz dvorišta, ponudio mu je psa za određenu (finu) svotu novca. Kolega se u sekundi teleportirao u ured i prenio nevjerojatnu vijest.

Osim što trenutno nemamo vremena brinuti o još jednom živom biću, nikada ne bismo kupili psa, uvijek bismo udomili. Ali ovo je sasvim drugačija situacija. Zar ne? U familiji imamo još tri psa. Miješanu tornjakicu Lunu koju sam starcima dovela prije nekih dvanaest godina i još dva velika pesa (mješanca i labradora) kod Berinih staraca. Treba li nam zaista još jedan pesek?

Tisuću zašto i zato u glavi. Kako ćemo joj dati svu pažnju i ljubav koju zaslužuje, kako ćemo ići na poslovne puteve, kad ćemo se igrati s njom, hoćemo li moći dovoljno šetati… Ja sam čak išla toliko daleko da sam mislila kako ću iznevjeriti svoju Lu. “Ok, dat ćemo mu lovu, uzet ju doma, okupati, nahraniti i pokloniti nekome tko ima više vremena od nas.” Može!

Plan nam je trajao ravno dva dana. Zavukla nam se pod kožu prije nego li smo shvatili što se uopće događa. I evo je sad, spava bezbrižno kraj nas, sanja livade i Maksimirsku šumu. A mi? Mi smo sretniji nego ikad. Ta mala, crna njuškica uljepšava nam svaki dan, njezine nas gluposti zabavljaju i tjeraju nam osmijeh na lice i onda kad je najteže.

Iskreno, prilagodba je bila teška. Malo klupko sreće moraš naučiti obavljati nuždu vani, a kad ju naučiš moraš se dizati u bilo koje doba noći jer hej, naučio si ju da traži. Jutra provodiš na igralištima za pse, u uredu se pokušavaš koncentrirati na posao, ali samo čekaš da napravi neku glupost i da te prekine u pola posla. Večeri opet provodiš u šetnji. Slobodno vrijeme koje ionako nemamo dodatno križaj.

Ela je sad već dva mjeseca kod nas. Jesam li ikad požalila? Pa bilo je teško i još uvijek je izazovno, ali nikada nisam požalila. Vikendi su nam, za razliku od prije, opušteniji i bezbrižniji, a pauze na poslu dinamičnije i aktivnije. Prilagođavamo se mi njoj, ali i ona nama. Usporila nam je životni tempo, a provodimo i više vremena u prirodi.

Na kraju dana, mirno spavamo i na čisto smo sami sa sobom. Spasili smo i uljepšali jedan mali život i pokazali da smo ljudi. A u životu je (i u poslu) važno jedino to – biti čovjek!

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *