fbpx
Istaknuto

Dobro došli na Menaženicu!

Menaženica je prvenstveno mjesto okupljanja i druženja poduzetnica, menadžerica, vlasnica start-upova i svih drugih žena koje su pod svakodnevnim pritiskom poslovnih i privatnih obveza. Da vas preduhitrim, ne diskriminiramo muškarce, i vi ste dobordošli ukoliko vas zanimaju neke od tema. Podijelit ću s vama svoja osobna iskustva, dati vam neke korisne savjete, ohrabriti vas i educirati. Pričat ću o svim normalnim i nenormalnim temama o ženama u poduzetništvu. Vjerujem da ćete se prepoznati.

Poduzetništvo u doba Korona virusa (2. dio)

Hands up Corona

I dalje mi se gadi ta riječ na K

Prošlo je mjesec dana od posljednje objave. Mjesec dana! A od kad smo napustili ured, čak i više. Ne znam kako vama, ali meni dani u izolaciji lete! Još smo jučer pakirali stvari iz ureda i opraštali se kao da nema sutra. Teglili smo monitore, premještali stolove i klepali kućne urede. Razrađivali smo strategije, smišljali planove i rasporede, a telefon je zvonio danonoćno. Danas je situacija, srećom, puno bolja! Ipak, i dalje mi se gadi ta riječ na K. I dalje ne razumijem što se to dogodilo. I dalje samo želim da sve ovo čim prije završi.

Čak je i virus odustao

Koliko je vremena prošlo od početka epidemije u Hrvatskoj do danas mjeri se u vremenskom intervalu od članovi Nacionalnog stožera su pravi heroji, zaista su dobro odreagirali do ma oni su samo HDZ-ove marionete i sve je ovo predizborna kampanja. Kad je virus čuo ovo zadnje, rekao je: “Ovima nema pomoći, ne mogu ja ovo, odustajem”. Iskreno, meni je stvarno svejedno kakva je situacija u Nacionalnom ili HDZ stožeru. Samo nam dajte da pošteno radimo svoj posao. Ne banaliziram situaciju, žao mi je svih žrtava ovog virusa. Međutim, ne znam zašto se medicinske i moguće ekonomske žrtve ne vrednuju na jednak način.

Dvostruki standardi

Mi smo se u firmi pripremili na najgore. Svaki drugačiji mogući scenarij i brži oporavak bit će za nas veliko iznenađenje. Što drugo i očekivati u event industriji kada su javna okupljanja zabranjena među prvima, a zadnja će i doći na red prilikom popuštanja mjera. Ooosim kad je riječ o crkvi! Bili vi vjernici ili ne, morate priznati da je ovakva odluka potpuno apsurdna. Situacija br. 1 – veći broj starijih ljudi (koji su usput budi rečeno ugrožena skupina) u zatvorenom prostoru. Situacija br. 2 – veći broj mladih/mlađih ljudi na otvorenom prostoru. Koja je situacija povoljnija? Istina, ljude u crkvi možete rasporediti po sjedalima tako da drže razmak dok je distancu na koncertima i festivalima puno teže držati kad vas ponese ritam. Ali što je onda s kazalištima i Stand up-om? Što je s velikim dvoranama koja imaju sjedeća mjesta? Toliko od mene, ostalo možete zaključiti i sami.

Svjetlo na kraju tunela

U svakom zlu, nešto dobro. U ovom slučaju, najbolje dosad! Naime, malo tko iz poduzetničkih voda još uvijek nije čuo za novoosnovanu, a već najbrojniju udrugu poduzetnika u Hrvatskoj. Vrijedni inicijatori, članovi i podržavatelji udruge Glas poduzetnika u ovim teškim vremenima udružili su snage, svoje znanje i iskustvo kako bi konkretnim prijedlozima ekonomskih mjera ubrzali i olakšali oporavak ne samo njihovih tvrtki, već cijelog društva te izgradili zdrave temelje za Hrvatsku 2.0. Ljudi su to koji su skupili zadnje atome snage i izvukli ono najbolje od sebe kako bi nam budućnost bila što svjetlija. Ako i vi želite transparentniju i pravedniju državu, svakako poduprite udrugu, učlanite se i doprinesite unapređenju poduzetničke klime u Hrvatskoj. Vrijeme je da riječ poduzetnik napokon poprimi pozitivnu konotaciju. Vjerujte, ovo je samo početak!

Ne budite prestrogi prema sebi

U zadnjoj sam objavi preporučila da radite na sebi i naučite nešto novo. U međuvremenu sam shvatila da ne trebamo biti prestrogi prema sebi. Ukoliko nas vlastite ambicije počnu opterećivati, tada se gubi svaki smisao. I što onda ako niste naučili novi jezik i ako niste počeli prakticirati jogu? I što onda ako ste dobili koju kilu više i ako ste većinu vremena proveli drugačije od očekivanog? To vam je u datom trenutku više odgovaralo. Neke od nas strah za egzistenciju doslovno je paralizirao dok je druge motivirao. Sigurna sam da ste reagirali najbolje što ste mogli.

Ipak, čini se da situacija ide nabolje i da nam dolaze bolja vremena. Nadam se i da ćemo imati barem nešto od ljetne sezone. Držite fige, dignite glave i izdržite još malo! Do sljedećeg nastavka K sage, ostanite zdravi i pribrani.

Poduzetništvo u doba Korona virusa (1. dio)

Kako je sve krenulo…

Znam, znam… I vas istovremeno prođu trnci i kosa vam se digne na glavi kad čujete ime ovog užasnog virusa. Na svaki spomen Korona virusa, u glavi vam se instantno potuku razum i panika, tjeskoba i nevjerica. Stoga ćemo se ovdje praviti (kako bi ublažili tjelesne i psihičke reakcije) da je Korona najveći zlikovac iz serijala o Harryju Potteru odnosno Onaj-čije-se-ime-ne-smije-izgovoriti pa ćemo ju skraćeno zvati samo K. Dakle, priča o K teška je i iscrpna stoga ću je podijeliti u nekoliko nastavaka. Na blogu me nije bilo predugo, taman nam je krenulo, posao se zalaufao, a prilike otvorile… Danas, iako nam posao stagnira (ovo je najblaža riječ za trenutno stanje), radimo više no ikad. Ali, krenimo od samih početaka…

Pa nije kuga!

Početkom prosinca kad smo mi ludovali oko božićnih poklona i kolača, ne sluteći ništa, na drugom kraju svijeta ljudi su ludovali zbog nečeg sasvim drugačijeg. Grad s brojem stanovništva kao tri Hrvatske postao je žarište zaraze ovim nepredvidljivim virusom. Nekakvih mjesec dana kasnije, Wuhan, grad za kojeg 99% Hrvata nije nikad prije čulo, postao je glavna tema na kavama. Odjednom svi znaju kako izgledaju njihove tržnice, kakva je kulinarska ponuda i kako najbolje pripremiti varivo od šišmiša. Odmahivali smo rukom, mislili smo si: “Šta nam može taj smiješan virus, pa nije kuga”. Za još mjesec dana, evo njega kod nas. Bam!

Smanjite socijalni kontakt

Kako smanjiti zaraznost? Ograničenjem socijalnih kontakata. A što je prvo na udaru? Događaji poput koncerata, festivala i konferencija… Imali smo taj vikend event s nekoliko tisuća ljudi. Pratili smo upute nadležnih institucija i strepili hoće li se otkazati. Nakon što smo to uspješno preživjeli, došle su preporuke za otkazivanje događaja preko 1000 ljudi. Ok, imamo puno događaja s manjim brojem ljudi, budemo nekako… Nakon toga dolazi preporuka za otkazivanje događaja s preko 500 ljudi. Iako je u uredu sada već lagana panika, preživjet ćemo taman dok se to ne sredi. Ma do ljeta smo ko novi. Nedugo nakon toga, chiuso – sve se gasi, nema više javnog okupljanja. Shut down! Ostali smo još nekoliko dana u uredu, radili punom parom, družili se, nadali najboljem i držali moral na razini – kao što to i danas radimo.

Jesen je novo ljeto

Iako su nam prihodi preko noći pali na nulu, posla je više nego ikad. Trebalo je odgovoriti na silne upite uspaničenih ljudi i vratiti lovu za ulaznice ili kotizacije. Dakle, pogon i dalje radi, a nove love nema… Prvo pitanje koje nam je prošlo kroz glavu jest kako ćemo isplatiti plaće našim radnicima. Kako ćemo platiti najam prostora, režije i račune? Desetljeće truda, odricanja, nekoliko (još uvijek) sijedih vlasi na glavi, popriličan broj neprospavanih noći – sve to više ništa ne vrijedi? Tisuću pitanja, ali bez i jednog točnog odgovora. Ok, nemamo ništa od panike. Treba se skockati, rezati troškove i što je više moguće smanjiti trošak hladnog pogona. Zbog sigurnosti i zaštite zaposlenika raspuštamo ured, uzimamo svoje monitore i selimo u kućni (online) ured. Nije lako, ali izdržat ćemo. Događaji se masovno prebacuju najesen. Jesen je novo ljeto. 🙂

Držimo fige da to ne bude zima. I neće biti, ako se pridržavamo uputa nadležnih institucija. Nije vrijeme za modu i ispijanje kave na špici. Sjetite se nekog svog napornog tjedna kad ste zazivali godišnji odmor i priželjkivali boravak u kući. Radite na sebi, naučite nešto novo ili razvijte neku novu ideju, neki novi biznis. #ostanitedoma.

Dok ovo pišem, tlo pod nogama i dalje ponekad zatitra, a zatitra i moj tlak i povisi se moj puls kad samo čujem taj grozan zvuk. Nadam se da ste svi dobro, da ne gubite glavu, redovito hranite svoju motivaciju i učite kako uživati u malim stvarima. O daljnjem toku situacije, u novom nastavku K sage.

Sretno menažiranje!

It’s The Most Wonderful Time of the Year! Je, ako si cijeli prosinac na godišnjem u nekom malom, slatkom alpskom selu, slušaš pucketanje vatrice i gledaš guste pahulje kroz drveni prozorčić. Ma dobro, nisam baš Grinchica, ali morate priznati da je dvanaesti mjesec privatno i poslovno dosta gužvovit i stresan. Kao da nakon 01.01. ne postoji sutra. Nabavi poklone, pospremi, ispeci, zatvori poslovnu godinu, stigni na sva druženja i božićne partije, dođi na sve poslovne evente… Tako sve do 25.12. Onda kreće malo mira. Ili ne… Ovisi gdje radite. 🙂 U prosincu i poslodavci i radnici ubacuju u šestu brzinu kako bi uživali tih nekoliko dana u miru i tišini. A onda stiže Nova godina! I nakon novogodišnjeg partija smo opet na nuli. Ali pozitivnoj, naravno, jer vrijeme je za nove uspjehe i izazove. Za novu rundu borbe, pregovora i poslovnih prilika.

Vjerojatno će zvučati kao floskula, ali zaista mislim da je važno postaviti si mjerljive i realne ciljeve. Nemojte to odgađati, postavite ih već danas. Vjerojatno će vam za to trebati manje vremena nego što mislite. No prije nego si postavite nove ciljeve, proanalizirajte prethodnu godinu. Zaista je lijepo na kraju godine vidjeti što ste sve postigli. Ako ste pak nezadovoljni rezultatima, ne odustajte, neka vam to bude motivacija u novoj godini. Važno se zapitati i jeste li dali sve od sebe. Osvrnite se nakratko na svoja prošlogodišnja ostvarenja, uživajte u njima, a onda se okrenite budućnosti i novim izazovima.

Radite na sebi, učite nove stvari i okružite se ljudima koji su bolji od vas. Ne dajte se omesti, sanjajte velike snove! Ne zatvarajte taskove bez da, barem na trenutak, ne uživate u njima. Dajte si oduška, ugasite ponekad mobitel, putujte, šećite prirodom… Isprobajte nešto novo, riskirajte! 

Na kraju, svim zaposlenicima i poslodavcima, Menaženicama i Menaženima želim uspješnu 2020. godinu! Malo odmora u ovom depresivnom siječnju i puno uspjeha tijekom cijele godine. Želim vam puno dobrih poslovnih i privatnih odluka, puno sreće i zdravlja, a najviše od svega vam želim dobar balans privatnog i poslovnog života. Živjeli!

Poduzetnički (nez)godišnji

Kao da je prošlo sto godina od kad smo ovog ljeta plovili niz vjetar, slušali more, slučajno ili namjerno pržili kožu i odmarali mozak. Bio je to godišnji iz snova, nitko nas nije zvao, mailovi nisu stizali, u uredu i na terenu sve je teklo bez greške, a mi smo na provi broda s prijateljima pili koktele. Ok, stanimo tu malo na loptu i prevrtimo film unatrag… Dobro, nešto od navedenog je stvarno istina, ali realna ljetna situacija bila je ovakva: je li nam bilo lijepo? Je! Je li nas netko zvao? Je! Je li bilo situacija koje smo morali rješavati? Je! Jesmo li se uspjeli bar malo odmoriti? Jesmo. Malo. 🙂 Ali je li bilo teško isključiti se? Ooo da!

Posljednjih se godina nametnulo javno mišljenje kako zločesti poduzetnici ništa ne rade, samo broje keš. Njima ne treba godišnji, nemaju se od čega odmarati… Ima i takvih, ali ja ne pričam o njima. Ja pričam o puno drugih vrijednih ljudi koji se toliko trude i rade da im niti tromjesečni godišnji nije dovoljan. Pričam o onim poduzetnicima koji kad zatvore vrata svojih firmi i odu na godišnji, gube novac. O onima koji imaju samo nekoliko zaposlenih i teško da ih netko može zamijeniti dok su na odmoru. O menadžerima koji hendlaju puno ljudi ili vode velika tržišta i mnogim drugim marljivim, poslovnim “mravcima”.

Mi se uvijek trudimo izaći svim zaposlenicima u susret i ispuniti svačije želje. Pritom pazimo na kolegijalnost i na neometano funkcioniranje ureda i terena. Treba unaprijed isplanirati poslovanje, “pokriti” sve aktivnosti tako da nam se ne gomilaju zaostaci i da zaposlenici imaju što lakši povratak u realnost. Time smanjujemo vjerojatnost gašenja požara ili ometanja ostalih kolega na odmoru. Industrija u kojoj radimo najaktivnija je ljeti stoga nije jednostavno sve to pomiriti. Obzirom na to, ne čudi da smo nas dvoje uglavnom zadnji u redu za godišnji i prilagođavamo se ostalima, osim ako baš nemamo nešto unaprijed fiksirano i nepromjenjivo. Nismo nikada bili na godišnjem dva tjedna u komadu. So true.

“Pa radimo za sebe, možemo organizirati vrijeme kako želimo.”

Prosječan radni tjedan poduzetnice i poduzetnika u Hrvatskoj (često) podrazumijeva nebrojene prekovremene sate, ne poznaje neradne dane i vikende. Prije spavanja umjesto ovaca brojimo ciljeve, a ujutro u šalicu umjesto kave sipamo planove. Nije lako sam sebi biti šef, intrinzična motivacija je ogromna, znate za što radite i lako upadnete u vlastitu zamku. “Još samo jedan mail i idem kući.” Nekoliko sati kasnije razmišljate da si sutradan dopustite doći mrvicu kasnije na posao. Brzi pogled na kalendar. Bam! Sastanak u 9 ujutro. “Ok, drugi put ću se odmorit…”

U danima godišnjeg teško se opustiti, želimo uvijek biti u toku i moramo paziti na svoje “dijete”. Postoji i proces prilagodbe na godišnji odmor. Događa li vam se to? Vozite se prema moru, još uvijek niste svjesni kamo idete. U glavi ste još uvijek u uredu i gruntate što još treba obaviti… Plutate na ogromnom flamingu i razmišljate kakvo je trenutno stanje u uredu. Tu i tamo vaše mozganje prekine malo veći val ili neočekivano glasanje zrikavaca. Ujutro se budite, automatski se krenete spremati za posao. Koja zemlja, koji grad? U prvi tren vam ništa nije jasno… I to traje par dana, a onda taman kad se priviknete, već morate natrag. Čim sjednete u auto i krenete prema kući, mozak se automatski prebacuje na poslovnu lokaciju i traži nove taskove.

Dajte idejama da prodišu.

Složit ćemo se svi da je odmor prijeko potreban. Nemojte glumiti superheroje. Povucite ručnu, udahnite i uzmite vrijeme za sebe. Ako mislite da firma ne može funkcionirati dok ste vi na godišnjem, zamislite kakva će tek biti situacija ako vam se nedajbože naruši zdravlje. Ok, lako je reći, ali zaista, otići na odmor nije znak slabosti, već naprotiv. Time direktno radite na rasterećenju svoje radne memorije, ali i osvježenju atmosfere u cijeloj tvrtki. Nitko ne voli nabrijane i frustrirane šefove. Ne trebate imati grižnju savjesti, ići na odmor ne znači ne raditi ništa. Promjena lokacije i izbacivanje iz rutine često može biti vrlo produktivno i motivirajuće.

Menaženica na godišnjem.

Dajte svojim idejama prostora, pustite ih da prodišu. Stišajte mobitel i ne gledajte mailove (barem ne svakodnevno). Usmjerite se na ono što je trenutno pred vama. Pokušajte uživati u malim stvarima. Bit će vremena za probleme, fokusirajte se na sadašnjost. Uživajte u trenutku.

(S)pas za nas

Ako mislite da sam se opametila od zadnjeg puta kad smo se čuli, morat ću vas razočarati. Kazaljka na satu odavno je označila ponoć, ulica je nekako tiša nego inače, a u stanu se čuje prigušeni zvuk već umorne klime. Danas je zaista bio paklen dan. Što figurativno, što doslovno – rekli bismo pasja vrućina. Osim mog i Berinog uobičajenog tipkanja čuje se još jedan, potpuno novi zvuk. Čuje se hrkanje našeg malog i sretnog psa.

Znam, znam… Sigurno se pitate zašto smo tako sebični i mislite da psa vidimo samo kasno navečer kad dođemo s posla. Sad ide ona famozna filmska rečenica: “Nije onako kako se čini. Dopustite mi da objasnim.” Ne krivim vas za prvi dojam. Racionalno, je li nam u ovom trenutku trebao pas? Apsolutno ne!

Zove se Ela, tj. oni su je tako nazvali. To je jedino dobro i lijepo što su napravili za nju. Čistokrvna je crna labradorica i jedino što im je skrivila i zbog čega je završila na teškom, debelom i kratkom lancu je to što je preslatka. Imala je tada samo dva mjeseca. Možete li zamisliti kako izgleda mali nespretni psić na lancu težem od njene glavice? Često toliko zapetljanom da nije mogla normalno jesti ni piti, onim danima kada je to zaslužila, naravno. :/

Gledali smo ju gotovo svakodnevno, tako jadnu i nemoćnu. Obratili se svim mogućim udrugama i ostalim nadležnim institucijama. Što su oni poduzeli i kako su mi odgovarali, u ovom ću trenutku zadržati za sebe – možda nekada i javno kažem. Nakon dva mjeseca borbe i natezanja, dogodilo se nešto što nam je nepovratno preokrenulo život naopačke.

Bio je to sasvim običan dan, išli smo ju pogledati u dvorište, malo pomaziti i dati pokoji ostatak od ručka. Izašao je on i vidio kolegu u njegovom dvorištu kako gladi njegovog psa. Umjesto da ga instantno ispetardira iz dvorišta, ponudio mu je psa za određenu (finu) svotu novca. Kolega se u sekundi teleportirao u ured i prenio nevjerojatnu vijest.

Osim što trenutno nemamo vremena brinuti o još jednom živom biću, nikada ne bismo kupili psa, uvijek bismo udomili. Ali ovo je sasvim drugačija situacija. Zar ne? U familiji imamo još tri psa. Miješanu tornjakicu Lunu koju sam starcima dovela prije nekih dvanaest godina i još dva velika pesa (mješanca i labradora) kod Berinih staraca. Treba li nam zaista još jedan pesek?

Tisuću zašto i zato u glavi. Kako ćemo joj dati svu pažnju i ljubav koju zaslužuje, kako ćemo ići na poslovne puteve, kad ćemo se igrati s njom, hoćemo li moći dovoljno šetati… Ja sam čak išla toliko daleko da sam mislila kako ću iznevjeriti svoju Lu. “Ok, dat ćemo mu lovu, uzet ju doma, okupati, nahraniti i pokloniti nekome tko ima više vremena od nas.” Može!

Plan nam je trajao ravno dva dana. Zavukla nam se pod kožu prije nego li smo shvatili što se uopće događa. I evo je sad, spava bezbrižno kraj nas, sanja livade i Maksimirsku šumu. A mi? Mi smo sretniji nego ikad. Ta mala, crna njuškica uljepšava nam svaki dan, njezine nas gluposti zabavljaju i tjeraju nam osmijeh na lice i onda kad je najteže.

Iskreno, prilagodba je bila teška. Malo klupko sreće moraš naučiti obavljati nuždu vani, a kad ju naučiš moraš se dizati u bilo koje doba noći jer hej, naučio si ju da traži. Jutra provodiš na igralištima za pse, u uredu se pokušavaš koncentrirati na posao, ali samo čekaš da napravi neku glupost i da te prekine u pola posla. Večeri opet provodiš u šetnji. Slobodno vrijeme koje ionako nemamo dodatno križaj.

Ela je sad već dva mjeseca kod nas. Jesam li ikad požalila? Pa bilo je teško i još uvijek je izazovno, ali nikada nisam požalila. Vikendi su nam, za razliku od prije, opušteniji i bezbrižniji, a pauze na poslu dinamičnije i aktivnije. Prilagođavamo se mi njoj, ali i ona nama. Usporila nam je životni tempo, a provodimo i više vremena u prirodi.

Na kraju dana, mirno spavamo i na čisto smo sami sa sobom. Spasili smo i uljepšali jedan mali život i pokazali da smo ljudi. A u životu je (i u poslu) važno jedino to – biti čovjek!

Gle onu sponzorušu…

Iza svakog uspješnog muškarca stoji još uspješnija žena ili sponza koja troši njegovu lovu – ovisi o perspektivi gledatelja ili slušatelja. Ako ste u poduzetništvu, onda je opcija A za vas sasvim realna, međutim ako ne znate kako izgleda život samozaposlenih ljudi, nije uopće čudno da mislite kako mi ništa ne radimo. Društveni status poduzetnika u Hrvatskoj nije na zavidnom nivou. Sama je riječ negativno konotirana jer se danas zaista svatko naziva (ili ga mediji nazivaju) poduzetnikom. Za njih se obično misli da su zločesti poslodavci koji izrabljuju svoje ljude i ne rade baš ništa. Lažem – treba tu i tamo pobrojati sve te milijune i spominjati majke neposlušnim zaposlenicima.

Dodajte u gore navedenu jednadžbu i ženu poduzetnika koja je zaposlena u istoj firmi. Koji je rezultat? Ok, ovo nije tako težak zadatak, mislim da smo svi dobili isto rješenje – žena koja je prema legendi jednom kročila u sjedište firme i čiji se imaginarni uredi nalaze u raznim kozmetičkim i frizerskim salonima. Cipele kupuje na R1 (znam da to ne prolazi, ali ona ne zna) i vozi auto skuplji od vašeg stana u centru Zagreba. Ispravite me ako griješim.

Zašto sve ovo pišem i čemu toliko negative? Zar je biti poduzetnik tako loše? Prožvakala sam sve gore navedene imaginarne i realne situacije i mišljenja prije dvije godine kada sam kretala u poduzetničke vode. Za vrijeme faksa brijala sam na neke emancipacijske spike; neće meni nitko davati novce, ja bum si ih sama zaradila. Pa za to se i školujem! Radit ću za nekog drugog, imat ću pristojnu plaću i moći ću si sama kupiti što poželim. Neću ovisiti o nikome. I gle čuda! Točno je tako i danas – sama zarađujem svoju plaću, nitko mi ne poklanja novce, ne ovisim o nikome, a dijelim životni prostor i vrijeme s direktorom.

Iskreno, u početku je bilo teško, uvijek si u sjeni velikog direktora, ipak je on taj koji je postavio stvari na svoje mjesto od samih početaka, ja sam se toj priči pridružila kasnije. U tom smislu nije lako izgraditi svoju reputaciju i autoritet. Kolege te ne shvaćaju ozbiljno jer je šef ionako zadnja linija (ne)odobravanja. Čudili su se i prijatelji, trebalo je i njima da se naviknu kako Bero nije jedini gazda. 😊 Trebalo je objasniti i roditeljima zašto nisam odabrala neki siguran posao s manje odgovornosti i drugim izvorom financiranja. Na kraju krajeva trebalo se i priviknuti na to da se nas dvoje gledamo 24 sata na dan.

Realno, ograničenja su samo u našim glavama, sve ti je onako kako si sama postaviš. Da se treba truditi i raditi možda i više nego što bi radila na nekom drugom radnom mjestu – treba! Treba opravdati povjerenje tako bliske osobe i ostalima dokazati da si upravo suprotno od gore opisane žene s dobrim autom. Ali ne treba forsirati i izigravati neku veliku šeficu na silu. Stvari sjednu na mjesto prije ili kasnije. Moram priznati trebalo mi je neko vrijeme da nabildam svoje samopouzdanje i da prestanem sama sebi postavljati prepreke tamo gdje ih nije bilo. Nije bilo lako, a nije bilo ni druge – odustajanje i povlačenje nije opcija.

Svoj sam trenutni status pred kolegama i klijentima izgradila prvenstveno svojim predanim radom i velikom željom za učenjem. Danas potpuno sama furam cijeli jedan segment poslovanja i imam kolege koji cijene i poštuju moje mišljenje. Kad samo pomislim koliko vremena ulažem u svoju edukaciju i koliko sati dnevno radim, ne može me apsolutno ničije mišljenje povrijediti. Treba biti načisto sam sa sobom, kao i uvijek u životu. Trud se uvijek isplati!

O meni

Da me u ovom trenutku možete vidjeti, istog bi vam trena sve bilo jasno. Utorak navečer, deset sati, sjedim na kauču s laptopom u krilu i ne mislim u skorije vrijeme pustiti mozak na zaslužen i prijeko potreban odmor. Čeka me još hrpa mailova… Ravno u mene netremice bulji neobrisana prašina i neopeglani veš, natječemo se tko će prvi trepnuti. Ali sretna sam jer sam barem uspjela skuhati ručak za sutra. Izvana se čuje rijedak zvuk automobila, a u stanu glasno tipkanje. Ne, to nije moje tipkanje, to je moj Bero koji trenutno nešto programira ili odgovara na mailove, više i ne pratim. Tko je sad Bero i zašto je on važan? Ne brinite, uskoro ćete ga upoznati jer on je jako važan dio moje priče. Ma zapravo bi se moglo reći da je on moja priča.

A tko sam ja? Sociologinja po struci, marketingašica po samostalnoj nauci i poduzetnica po muci. Ok, bez ovog zadnjeg dijela, malo dramatiziram. Da se vratimo na stvar, završila sam preddiplomski studij kroatologije (ne, to nije kroatistika) i diplomski studij sociologije. Marketingašica po samostalnoj nauci jer sam spletom okolnosti završila u poduzetništvu, a tu nema prostora za polagano učenje, tu se koprcate u vatri i gasite požare na svim frontama pa tako i u marketingu. Ali o tome više u nekim drugim člancima… 
Velika sam ljubiteljica životinja, volim pisati i čitati, volim crtati i slagati puzzle, volim peći kolače i stvarno ne volim peglati. E da, zaboravila sam reći i da volim svoj posao! Nekad će se možda činiti drugačije, ali na kraju dana mogu reći da sam prava sretnica.

Bero je prije 8 godina pokreno Entrio – platformu za prodaju ulaznica. Nećemo se lagati, Bero je Entrio, ja sam se poduzetničkoj priči pridružila prije dvije-tri godine. Međutim, danas je Entrio puno više od običnog ticketinga, otvorili smo nove poslovne horizonte i proširili svoje usluge, trenutno zapošljavamo 11 ljudi, a imamo i manju sestrinsku firmu SnapTap. Trenutno smo jedna od najbrže rastućih ticketing agencija, a svoje smo poslovanje nedavno proširili i na susjednu Sloveniju. Čitaj: nemamo slobodno vijeme. 😊

Zašto Menaženica i što ja to imam tako pametno i revolucionarno za reći? Današnji poslovni tempo je žestok, sa stresom smo na ti, izvanredne situacije, hendlanje zaposlenika, velike odluke i previše svakodnevnog posla klasična su priča svakog poduzetnika ili menadžera. Biti poduzetnik nije lako, biti poduzetnica još manje. Da, rekla sam to naglas… Osim gore navedenih taskova, poduzetnice moraju uspješno ispunjavati i sve druge privatne zadatke. Koliko sati treba imati dan da bismo uspješno vodile tvrtku, skuhale ručak, provele kvalitetno vrijeme s djecom, pospremile stan, opeglale košulje i obavile sto drugih svakodnevnih stvari? A gdje je tu vrijeme za tebe? Gdje je tu ono moje slaganje puzzli ili opuštanje uz dobru mjuzu? Vjerujte mi, ovo nije klasičan stereotip – ovo je realnost. Čast iznimkama i čestitke na odabiru partnera. 

Menaženica će biti mjesto okupljanja i druženja poduzetnica, menadžerica, vlasnica start-upova i svih drugih žena koje su pod svakodnevnim pritiskom poslovnih i privatnih obveza. Neće tu biti samo jadikovanja, podijelit ću s vama svoja osobna iskustva, dati neke korisne savjete, ohrabriti i educirati vas, a možda i vaše partnere. Pričat ću o svim normalnim i nenormalnim temama o ženama u poduzetništvu. Pokušat ću izbrisati negativnu konotaciju riječi poduzetnik i demistificirati naš angažman i trud. Kako stvoriti sat viška za sebe i pronaći balans između privatnog i poslovnog života, kako naučiti reći ne, podići samopouzdanje i paziti na svoje psihičko i fizičko zdravlje samo su neke od tema o kojima će biti riječi u sljedećim postovima. A sad šibam dalje, već je ponoć. Do sljedećeg druženja…